Portishead – Depresija koju vrijedi doživjeti

Bristol očito ima zaraženu vodu jer zaslužan je za karijere najvećih depresivaca na glazbenoj sceni. Tricky, Massive Attack i Portishead čine kvintesencijalni trip-hop trokut i kada govorimo o žanru nemoguće ih je ne spomenuti. “Blue Lines”, “Maxinaquaye” i “Dummy” albumi su koji se jednostavno moraju naći u vašoj fonoteci, a nakon 11 godina čekanja Portishead se vraća sa trećim albumom, prikladno nazvanim “Third”.

Numb

Geoff Barrow, Beth Gibbons i Adrian Utley snage su udružili davne 1991. kada je glazbeni producent Barrow zaključio da barska pjevačica Beth Gibbons odlično zvuči i da sve zajedno ne može biti potpuno bez jazz gitarista kojeg su pronašli u Adrianu Utleyu.
Od samih početaka dogovorili su se da će iz dubljih poriva raditi kvalitetnu glazbu koja neće robovati trendovskim strujanjima. Tako je nastao jedan od najboljih albuma devedesetih. Kada je 1994. na scenu izbačen “Dummy” mediji su doslovno prolupali jer radilo se o savršenom spoju tada još svježeg bristolskog trip-hopa i pop napjeva koji su bez problema mogli pronaći mjesto na svakoj top ljestvici.
Svaki suicidu sklon tinejdžer zaključio je da za njegova tmurna stanja nema bolje glazbene podloge od benda o kojem je znao vrlo malo, osim da zvuče kao prekrasno uglazbljeno umiranje. Naime, članovi su od samih početaka bili vrlo povučeni i odbijali su davati intervjue što im je uskratilo medijsku pažnju koju su zaslužili.

Glory Box

No, na stranu komentar o tugaljivim tinejdžerima, Portishead je vrlo brzo postao jedan od omiljenih bendova tridesetogodišnjaka koji su u njima pronašli ozbiljnu novotariju u kojoj su mogli uživati svi od nabrijanih rokera, preko alternativaca snobovskih glazbenih preferencija, pa sve do bankovnih činovnika koji su do tada smatrali kako je Enigma najbolje što se dogodilo glazbi. Upravo je ta raznolikost bendu donijela bazu slušatelja koji će im vrlo vjerojatno ostati vjerni do kraja života i bez obzira na to što se na sceni zbilo u narednih 30 godina.

Tri godine kasnije izbacuju “Portishead” na kojem prestaju koristiti semplove (valja istaknuti Isaac Hayesa kojeg su “pokrali” svi trip-hoperi koji imalo drže do sebe) i koncentriraju se na live svirku što znatno mijenja zvuk, prema nekim mišljenjima nabolje iako mnogi misle kako se drugi album ne može mjeriti s odličnim prvijencem. Nakon toga izbacuju fenomenalni live album “Roseland NYC Live” koji pokazuje da se o njihovom živom nastupu može govoriti jedino u superlativima.

All Mine, uživo

Novi album je pred vratima (službeno izlazi 28. travnja) i još uvijek ne znamo što očekivati. Jedino što znamo jest da će nas ponovno “udariti” s 11 novih pjesama (što je nepisano pravilo grupe) koje su jednim dijelom predstavili na prošlogodišnjem koncertu u Mineheadu.

Poslušajte “Machine Gun” koji će se naći na novom albumu

TAGOVIalbum glazba massive attack portishead tricky trip hop