Raphael Saadiq -The Way I See It

Možda je greška o Raphalelu Saadiqu govoriti kao o čovjeku koji na bilo koji način kopira Amy Winehouse, ali evidentno je da postoji određeni broj neo-soul i R&B pjevača koji su zajahali val revitalizacije zlatnog doba crnačke glazbe 60-ih i 70-ih. I to je zaista nešto što je nasušno potrebno plastičnoj i sterilnoj produkciji koja je R&B pretvorila u hrpu govana bez vidljive poveznice s bluesom.
Ono po čemu se Saadiq razlikuje od Lidella, Joss Stone, Alicie Keys, Little Jackie ili Amy Winehouse, iskustvo je sa ovom formom daleko prije nego je vraćanje “starog zvuka” postalo trend. Doduše, hvalevrijedan trend, ali ipak trend. Prisjetimo li se samo njegovog “Instant Vintage” ili rada na D’Angelovom singlu “Untitled (How does it feel)” koja predstavlja nenadmašivi tribute Princeu bez recikliranja jednog od njegovih starih hitova, zaključit ćemo da nema izvođača koji bi ovaj tip glazbe vratio s većom pažnjom za sitne detalje koji čine klasike.

Love That Girl

Zanimljivo je da Raphael Saadiq predstavlja jednog od onih izvođača koji su, izvan nekih žanrovskih okvira, gotovo nepoznati širokim masama, a to je grijeh i nepravda nanesena jednom od najboljih autora moderne glazbe. Saadiq je “prespavan” i iskreno se nadamo da će novim albumom postići ono što oduvijek zaslužuje jer u karijeri nije imao većih zajeba koji bi bacili mrlju na cjelokupan opus.

The way I see it

Četvrti po redu album, “The way I see it” možda je i najbolji uradak u njegovoj karijeri jer utjecaji Sam Cookea, Stylisticsa ili Delfonicsa vidljivi su na svakom koraku i kada bi maknuli iritantni doprinos Jay-Z-a koji nagrđuje cjelokupnu sliku, imali bi album koji bi bez problema mogli podvaliti bilo kojem izvođaču “stare garde”.
Nejasna je potreba autora da na inače genijalan album ubacuje repera, bez obzira koliko on kvalitetan bio, jer sama prisutnost Jay-Z-a djeluje kao da ste na Mona Lisu nakeljili reklamu za Pepsi. Da, volimo rap, ali ne želimo ga tamo gdje mu nije mjesto. Istina, ovo je vjerojatno jedina zamjerka inače odličnom albumu. Ostala gostovanja nisu brojna i savršeno su pogođena. Od zvučnijih imena tu su Joss Stone i Stevie Wonder.

Ipak postoji nada za R&B, ali po dobrom starom običaju, velik broj izvođača još uvijek egzistira ispod radara većeg broja ljudi. No, bitno je da postoje jer samo je pitanje vremena kada će se svi zasititi plastične produkcije ljudi koji već odavno ne prodaju glazbu već izgled, marketinške trikove i gomilu govana zamaskiranih šarenim omotom.

Idesh! preporuka:Tko ne kupi album, zaslužuje da ga zadesi tmina Thompsonovog “Best of-a”…

TAGOVIalbum glazba r n b Raphael Saadiq The way I see it