Tko više uopće želi gledati 3D?
Prošlo je nešto više od pola godine otkada je Avatar svojim uspjehom obećao 3D revoluciju. Tržište je preplavila tehnologija treće dimenzije, no box-office bilježi konstantan pad interesa

Gdje je krenuo po zlu? Masa je ljudi doživjela višestruki orgazam gledajući Avatar u 3D-u i činilo se kao da svaki sljedeći film koji ozbiljno računa na uspjeh mora imati i svoju trodimenzionalnu inačicu. Tržište su zapljusnuli 3D televizori, Blu-ray playeri, igraće konzole, no u filmskoj industriji, epicentru histerije oko 3D-a, situacija je sve gora. Od prosinca prošle godine do danas graf koji prikazuje zaradu u prvom vikendu po premijeri trodimenzionalnih naslova ide nizbrdo.
‘How to Train Your Dragon‘ je u ožujku prošao 3 posto lošije od Avatara, ‘Shrek Forever After‘ u svibnju 10 posto, Toy Story 3 u lipnju 11 posto, ‘The Last Airbender’ početkom srpnja 15 posto i samo nekoliko dana kasnije ‘Despicable Me‘ cijelih 26 posto.
Mnogi su se počešali po glavama i isplivali sa kojekakvim teorijama socijalne psihologije, no dva prilično banalna faktora čine se presudnima. Jedan je cijena ulaznice, a drugi kvaliteta slike.
što se tiče prvoga, malo je ljudi spremno iskeširati oko 25 posto više love za regularni 3D naslov. ‘Avatar’ je zbog planetarne fame bio više od uobičajenog subotnjeg izlaska u kino. Film je funkcionirao kao event, i pitanje ‘jesi ga gledao’ je postalo ekvivalentno onom tinejdžerskom ‘jesi ga ikada umočio?’ Ispostavilo se da ljudima 3D ne čini toliku razliku u glavi koliku u džepu, i da definitivno nije riječ o iskustvu nakon kojeg je nezamisliv povratak na dobri stari 2D.
Drugo, postoji tehnički detalj koji većinu 3D naslova čini čudnjikavim i vizualno manje dojmljivim za gledanje. Već se nekoliko utjecajnih hollywoodskih kritičara raspisalo o tome kako trodimenzionalni filmovi imaju generalno tamniju sliku i umjesto da približe radnju gledateljima, stavljajući ih u središte zbivanja, 3D svijet u njima izgleda otuđeno. Lenny Lipton, stručnjak za projekciju, kaže da slika praktički izgubi polovinu osvjetljenja, jer ‘pola ide u jedno oko, a pola u drugo’. Svjetlo na platnu se mjeri u Lambertovim stopama i regularni 2D naslovi ih imaju oko 14. Avataru 3D izmjereno je njih četiri i pol, a ostalim 3D filmovima ove sezone svega dva do tri.
Jedno je sigurno, 3D će nepovratno pokoriti svijet igara, no proizvođači uberskupih 3D televizora ne mogu živjeti isključivo od zagriženih gejmera. Je li je sve skupa bio prolazni i prenapuhani trend ili stvarno idemo prema polaganoj ali sigurnoj dominaciji 3D-a u svim vizualnim medijima, nitko još uvijek nema blagog pojma.